Lica:

Dječaci:

Najmlađi uzrast:
Tripo
Špiro 

Srednji uzrast:
Frano
Stjepan
Jerko
Mato
Lovro
Marin
Tonko
Krešo

Starija djeca:
Matija
Martin
Ivo

Djevojčice:
Lucija
Tonka
Sofija
Marija
Esperanca

Odrasli
Jozo

Duh-Život

(Djeca, oskudno obučena u pocijepanoj odjeći,raščupane, neuredne kose, sjede pognutih glava.Marija gleda prema moru, a Esperanca  prema brdima, dok Tonka,Lucija i Sofija lagano prilaze. Tišina …)

Marija:  Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
I tako je tiho ko na kraju svijeta. 

Esperanca:  Brda nad morem što je vječno bez kreta
U strašnoj goloti čuvaju njegov san. 1

(Čuju se zvona iz daljine)

Tonka:  A kad se oglase zvona preko voda,
Lucija:  Čini se: duše preplašene od noći
Sofija:   Zovu se, plačuć, u velikoj samoći.1

(Tonka prilazi, dok Sofija, Esperanca i Lucija sjedaju na pod sa ostalima)

Tonka: Miluju mi vali,
Ovu suzu jutarnju,
Što mi Gospa obrazima inkolaje,
A dušu tugom napaja.

(Lucija u klečećem položaju prislanja sliku majke i oca na grudi. Ivo ustaje, prilazi Luciji i klekne pored nje)

Lucija: Bolnim vapajem
Grlim ovaj križ samotni,
Što mi rukama nejakim
Život predade!

(Ivo uzima sliku od Lucije)

Ivo:  Majko! Oče!
Dom mi je ova gola studen,
A postelja ovaj nijemi kamen!

(Prilazi Tonka)

Tonka: Gdje sad ovu bol da skrijem,
Gdje brata svog da ugrijem?

Martin: Čiju ruku da dodirnem,
Čije srce da prigrlim?

Ivo: Gdje san da usnim?
Matija: Gdje utjehu da izmolim?

Martin: Gdje svjetlost da nazrem?

(Čuje se zvuk sirene iz daljine)

Mato:  Frano, jel´ to vapor?
Frano: Ne znam Mato, magla je, ne vidi se ništa…
Tonka: Neke nam sjenke prilaze……
Duh-Život: Gdje ste podanici moji?...Gdje ste da mi glad utolite. Duša mi je ogladnjela, a trpeza prazna!
Martin: Ko si ti što tminom vale uzdižeš?
Duh-Život: Ja sam …Život- vaš gospar!...
Ja sam…Život-vaš krvnik!
Ivo:Izađi, nemani iz te tmine!
Marija: Izađi, ti nezasiti stvore!
Ti-što mi pjesmu mladosti
Sa usana otgnu!
Sofija: Ti-što mi kolijevku spokoja
O stijenama razbijaš!
Duh-Život: Ja sam …Život- vaš gospar!...
Ja sam…Život-vaš krvnik!
Matija:Izađi, izađi da ti dušu rasporenu pred noge bacim!
Marija:Izađi, sotono! Obličje mi svoje pokaži!
Tonka: Izađi, to lice djeci  svojoj pokaži!
Duh-Život: Ja sam …Život- vaš gospar!...
Ja sam…Život-vaš krvnik! Hoohohoooo…
Sofija: Izađi, da ti jaukom našim kožu dotaknemo!
Esperanca: Sudba ljudska, tvoja je igra…
Lucija:Plač  srca, tvoja je pjesma
Tonka:Tmina duše,tvoja je svjetlost
Marija:Bolni vapaj, tvoja je serenada
Duh-Život: Ha,ha,hoooo….
Tripo: Tonka, Tonka, strah me…strah me…sami smo…
Tonka: Dođi Tripo, dođi…Ne boj se…Ovdje uvjek vapori dolaze…
Esperanca:Da, ovdje uvjek vapori dolaze…
Matija:I lanterne stare, putnike čekaju…
Duh-Život: Ha,ha,hoooo….
(Tripo i Špiro  bacaju  kamenje na duha)
Lucija:Ne prkosite toj nemani nezasitoj …ne izazivajte sudbu što nas o hridi lomi…Doći će vapor…doći će… Ovdje uvjek vapori dolaze.
Duh-Život: Ha,ha,hoooo….
Duh-Život: Ja sam …Život- vaš gospar!...
Ja sam…Život-vaš krvnik!
Ivo: E, moj gosparu! Možeš urlikati tu do zore. Vidi jadan kakvi smo, nemaš ovdje ni za marendu.
Martin: Ajde, ne plačite  što može uzeti od ove naše sudbe jadne i nevoljne. Kome blijede sijenke trebaju?
(Marin ih miluje po glavi i odlazi sa Krešom. Ulaze u butigu meštra Joza)
Marin: Ke nova, mešte Jozo!
Jozo:  Ajde, mulac ća odavde! Juče sam ti dao štrucu kruva, što ćeš sad? Neću ja vas mulce kotorske  ´ranit!
Krešo: E moj meštre Jozo, eno vi Bepina na Gurdić, frega robu, a barba Niko joj pod kotulu aloćaje , eno mu oči ispadoše.
Jozo:  Vražja beštijo, što to zboriš!? Moja Bepina,a? Paradira po Kotoru! A? A po kužini joj šporki pjati ! Kad je dofatim ovijem bagulinom..doma će ona meni one kamare fregat, a ne po Gurdiću balat…a Bepina, Bepina, Bepice moja, o bela moja, metle i škovacijere ćeš se ti meni privatiti, ja ti zborim…
(Otrča Jozo na Gurdić.Martin i Mato uzeše  nekoliko beškota i vrate se)
Marin: Evo, donijeli smo vam malo beškota.
(Djeca sjede i jedu beškot)
Špiro: Tonka, Tonka, ja bi fetu kruva i masti …znaš ono s malo cukra kako mi je mati spremala za marendu.
Tonka: Špiro mili, nema...prodali smo sve iz kuće što nam je od ćaće i matere ostalo. Evo samo ovaj stari štramac smo ostavili, postelja da nam bude.
Lucija:  Uzmi Špiro beškot, uzmi …
Tripo: Znaš Špiro,ja ti više ništa ne sanjam i lijep mi je ovaj beškot.
Špiro: Meni je zima i kad spavam i onda nekad plačem.
Tripo: Nemoj plakati, samo nemoj sanjati  i onda uvijek vidiš mrak.
Špiro: A kad plačem meni je toplije, znaš. A rekla mi je Lucija da moram imati tugu.
Tripo: Zašto? Ja je više nemam.
Špiro: E, onda će tebe progutati vir.
Tripo: Pa ti Špiro onda plači, da te ne proguta vir!
Špiro: Ti Tripo više nemaš dušu?
Tripo: Imam, imam, samo mi je tu negdje unutra…kako nemam…što sam ti ja onda…vrag?
Špiro: Nemaš, nemaš…Kaže Lucija: Gdje duše ima, tu srce plače…a moje uvijek plače…
Esperanca:(tiho, gledajući prema moru)
Ovdje uvjek vapori dolaze…
(Martin, Frano, Mato i Matija ribaju. Nailazi Jerko, uredan, zalizane kose,noseći knjige za školu)
Jerko: A, opet ste utekli iz škole,a! Sve ću vas sutra špijat!
Frano: Ajde plinto pasaj doma, da te ne dofatim jerbo ću polpetu od tebe napravit!
Jerko: Ma nemo´. Ti ćeš me dofatit, a ni  gaća, ni crevalja nemaš, jado jadni!
Tripo: Njemu je banja u glavu.
Lovro: Odi ovamo, ti perleto kotorski! Ako te zakartam, neće te ni Škurda oprati!
Mato:Udari mu Frano koju frnjoku, neka ide doma materi!
Jerko: Ma nemo´, ma nemo´, vi ćete mi  frnjoke udarat, štracuni jedni s gaćama od tri kvarta! Fakini kotorski!
Tonko: E, jado, da je tebi koji kvarat u glavu da ti ne puše propuh kroz te šupjote od mozga.
Jerko: Ma nemo´! Ni libra nemate. Nećete ni ćagu dobit!
Krešo: A muči tu, beleco uparadirana!
Jerko: Ne no vi berekini, po portunima se remućate i po vas dan tim ribama fišćate!
Marin: Guljoču jedan, oli da ti pripetam jedan škopacun?
Stjepan: Žgembo, žgembavi,ma ke se uparadirao!
Frano: Uf,kako si nam šesan!
(Krešo gleda Jerkovu svesku)
Krešo: Ajmeee, a vidi mu ova škembava slova!
Jerko: Ma nemo´, škembava slova, ti si škembo, a ne moja slova…Škembo škembavi…  i vi galioti kotorski!
(Ivo  i Matija podižu Jerka i nose ga van scene)
Ivo: Odi ovamo ti beštijo!
Djeca u glas: Fundaj ga u more…Ivo fundaj ga u more!
(Prilaze Frano, Marin, Stjepan, Matija, Ivo i Martin)
Marin: Naša je suza vjetrom nošena
Naša je koža morem natopljena.
Frano: U špag mi fjondra stoji
Djetinjstvo moje šoldima se ne broji
Stjepan: Šumom Škurde jutra pozdravljamo
Fetom kruva život blagosiljamo.
Martin: Nogama bosim život gazimo
Rukama golim svijet dodirujemo.
Matija:Ni mača, ni štita za ovaj život nemili!
Lucija:Samo ogoljena duša djeteta
Jedrima slomljenim
Burama prkosi!
(Esperanca lagano ustaje i okreće se prema moru)
Esperanca:Ovdje uvjek vapori dolaze…
Frano: Ajde, Mato  zabaci tu udicu.
Mato: Ništa moj Frano u mrežu da nam se zapleka. Ni anci koja gavica.
Tripo: Jeste li uvatili što?
Špiro: A oni su ti Tripo prave pegule.
Tripo: Uvatila ih je fjaka.
Špiro: U ovi mandrać, Tripo, nema ništa, zbori Frano.
Lovro: Ajme, evo ufatih nešto, odite ovamo…
Krešo: Ajme, koji ulov, stara crevlja i šporka bječva! Koji meštar!
Marin: Oli to sutra ujutro na pjacu ponjet…
Tonko: Uvati još kakvu teću ili kanavacu pa da objedujemo.
Stjepan: Evo ti i ove labre za onu Jozovu cotavu mačku.
Mato: Evo ljudi još nešto, vucite….
Svi u glas: Vuciteee…
Marin: Prazna kašeta….ni sirene u njoj..
Krešo: I sirene bi od te njegove  belece utekle.
Mato: Evo neka poruka!
Frano: Čitaj.
(Mato čita poruku)
Mato: Prijatelji neznani
S obale daleke
Javljamo da su i nama
Prazne kašete!
Tonko: Ko je to? Ko nam to piše?
Frano : A neke pegule ko i mi!
Mato: Prazna kašeta! A nismo žvelti ni onu našu napuniti!
Lovro : Prazna kašeta?
Esperanca: Senj od Boga!
To nas sudba za more inkolaje
I bokun šperance nam valima šalje!
Mato: Senjana si ti jadna u glavu!
Martin: Amo ća, bura će ….
(Tripo i Špiro prilaze kašeti, obilaze oko nje,okreću je, tresu je, ponovo zagledaju)
Matija: Frano, uzmi tu karolu, idemo ća, bura će….
Esperanca: Senj od Boga!
Ostajem tu na ovoj obali!
Ruke ću moru pružiti
I ovu sudbu tešku prigrliti!
Nek mi  tijelo vali  lome,
Nek mi kose rasute
Ovoj buri prkose!
Marija : Ustanite, ustanite i rukama golim život uhvatite!
(Tripo i Špiro pronalaze biser u kašeti, stavljaju ga na dlan i zagledaju. Čuje se zvuk sirene broda  iz daljine)
Sofija: Ustanite! Ustanite pred ovim poslednim izazovom života!
Pred ovim poslednjim zovom daljina!
Pred ovim poslednjim sjajem lanterna!
Tonka: Ruke moru pružimo
Ogoljenom dušom
Život nadrastimo!
Lucija: Ovdje uvjek vapori dolaze…
(Okreću se prema Tripu i Špiru, prilaze, zagrle se posmatrajući  biser koji svijetli na njihovim rukama)
(Duh-Život pada polako na zemlju izgovarajući sve tiše i tiše: Haaa…hooo….)