Ivan Bona-Bolica (Joannes Bona de Bolicis), kotorski plemić i pjesnik iz XVI stoljeća,vremena renesanse, potječe iz stare ugledne kotorske plemićke porodice. Rođen je u Kotoru oko 1520. godine, a tu je i umro 1572. Sin je kotorskog plemića Nikole Ivanova de Bona i Pave (Paule) Zagurović. Studirao je pravo u Padovi, a poslije studija vratio se u Kotor gdje je više puta bio sudac, općinski odvjetnik, član Malog vijeća, a bio je i poslanik u Veneciji (1553,1557). Zaljubljen u Kotor i njegove ljepote, napisao je i svoje najvažnije djelo, pjesmu Descriptio sinus et urbis Ascriviensis (Opis zaljeva i grada Kotora), koja nam pruža sliku Kotora iz jednog dalekog vremena. Nevjerovatan je osjećaj dok čitate stihove kojima pjesnik, skoro 500 godina prije vas, opisuje Kotor, kada shvatite da je gazio isti pločnik koji vi danas gazite, opisuje istu crkvu pred kojom vi danas stojite, kada shvatite da ste i vi dio povijesti, sama povijest.
Bolica je odgojen u gradu o kom pjeva kao o gradu od kamene čipke, u kojem »još i sad ima tragova stare slobode ... i nije nikada podnosio tvrdo ropstvo, koji nije pobijedjen ni silom ni ratom«. Prenosi nam osjećanje sigurnosti koje je imao u starinskom gradu, koji je tada bio neka vrsta republike pod zaštitom Venecije, ali i lokalni patriotizam, koji ne zaboravlja svoje korijene.
Ovaj stari pjesnik iz slavne porodice, koji je u neku ruku oličenje svoga grada, vodi nas u đir kroz Boku Kotorsku i Kotor. U prvom dijelu pjesme on nam opisuje Boku dolazeći s Jadranskog mora. Još u to doba, on osjeća, on pjeva da je to »jedan od najljepsih zaliva na svijetu«, a zatim opisuje Kotor i njegovu okolinu, navodeći lokalitete koji postoje i danas, Vrmac, Puč, Gurdić, Duždevu palatu, kulu sa satom, kotorske crkve…
Evo jedan dio opisa Kotora iz pjesme koju je preveo sa latinskog Relja Seferović:

….
Onom tko uđe u grad širok se otvara prostor
Kojem stražari pristup čuvaju; sprijeda stoji
Kneževa palaca zlatna, kurija pritišće s desna,
Kvestorova pak stoji palaca s lijeve strane.
Prislonjena je ondje i kuca zapovjednika
Vojnika s bedema grada, s trijemovima se dižu
Atriji zavojiti, zvoni tu onaj što vrijeme
Određuje kad vrše poslovi se i dijeli
Sate noćne, daleko zove, daleko se čuje,
A sebe ne može čuti, nit' ista osjeća ondje
Gdje tuče toliko puta ponavljajuć' udarac ranjiv.
Nisam dokon nabrajat ulice niti ceste
Popločene, ni način kojim razrješuju one
Putokaze na raskrižjima, ni skladišta robe.

Odavde dalje se pruža široki trg, odasvud
Krovove strme vidiš i prvo hram veličanstven
Tripunu frigijskom posvećen, kaže se ondje golem,
Poduprt mramornim stupovljem trijem se podiže desno
Sipljivi često gdje starci se šeću i sastaju oci
Te se tu državnim bave poslima ili sjede
I jednoglasno sude na stolicama visokim
Narodu što jos uvijek tragove drevne slobode
Nosi; naime tiranu nikakvu podložan nije

Bio taj grad, niti ikad trpio teško je ropstvo,

Po volji svojoj sad stvari urediv' u sretnom redu
Uživa, oružjem, silom nepobijeđen, ni ratom,
Ugodnu dokolicu pod paskom krilatog lava.
Usred poljane stoga visoki stoji stup,
Na njega stjegove dužda i velikoga senata
Dižemo Mlečani mi i veselo plješćemo svi mi.
Vidiš tu duge i vedre čete mladih i mnogih
Staleža ljude. Trgovina tu veze robu
Naizmjenično, tu se traži za valjan da novac
Prodajna roba se nudi; napor svima je isti:
Uzdizat vlastite stvari i više nego je pravo.
S druge pak strane hrama pročelje kojem se sjaje
Zabati podignuti na grčki način, desno
I lijevo četvrtaste noseć' zvonike s vrhom
Nalik na piramide, kojim vrhunce neba
Visokog dotiču pritom odzvanjajući, zbore
Pohvale naizmjence, zahvalnim skladom, tebi
Vrhovni Vladaru neba, i puk prizivaju Kristu.



Interesantno je da je i Ivan Bolica napisao životopis Blažene Ozane Kotorske (Vita della Beata Osanna da Cattaro). Na osnovu tog djela otac Serafino Razzij napisao je biografiju Blažene Ozane i objavio je u Firenci 1592 godine.

​

Arhitekta Aleksandar Dender

​Bolice – jedna od vodećih kotorskih plemićkih obitelji
Obitelj Bolica ubrajala se među vodeće kotorske i bokeljske plemićke obitelji. U vrelima se među prvima bilježi ratnik Petar (sredina XII. stoljeća), a učestalije bilježenje odvjetaka obitelji u vrelima započelo je tijekom XIII. stoljeća. Tada djeluje Srđ (Sergius), sin Domanje, kotorski (od 1328. godine) i pulski biskup (od 1331. do 1342.). Tijekom XIV. i XV. stoljeća brojni se Bolice bilježe kao obnašatelji različitih dužnosti u gradskoj upravi i vlasti. Primjerice, Damjan (umro 1398.) bio je poslanik Kotora hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I. (1382.), gradski sudac (1373., 1397. i 1398.), auditor (1396.) te gradski knez za kotorske samostalnosti (1396.). Nikola Junijev bio je član kotorskog izaslanstva bosanskom kralju Tvrtku I. (1385.) i jedan od vojnih zapovjednika Kotora (1395.), a Lampro Junijev spominje se kao kotorski službeni procjenitelj (1396.), opskrbitelj grada hranom i auditor (1398.) te jedan od vođa pobune protiv mletačke vlasti 1422. godine. U XV. stoljeću Bolice i gospodarski jačaju, izrastajući među vodeće trgovačke i brodovlasničke obitelji u Boki (Ivan Lamprov, član dubrovačke trgovačke kolonije u Fojnici i zakupnik carine u Olovu u prvoj polovici XV. stoljeća; trgovci i brodovlasnici Tripo Lukin i njegov sin Nikola sredinom XV. stoljeća; Tripo Ilijin i Mihovil Tripov, kraj XV. i početak XVI. stoljeća). Od kraja XV. stoljeća brojni se odvjetci roda Bolica spominju i kao istaknute duhovne osobe te kao pisci, pjesnici i pravnici. Tripo Lamprov bio je od 1438. benediktinac i opat samostana Sv. Jurja pred Perastom, a 1485. godine službu opata na istom otočiću obnašao je Jerolim Bolica. Kotorski kanonik Ljudevit bio je komendator te opatije (1513.-1518.); dominikanac Hijacint spominje se kao teolog (početak XVI. stoljeća), a Tomo (XVI.-XVII. stoljeće) kao teološki pisac i propovjednik. Sredinom

XVI. stoljeća djeluje Vicko Bolica, nastavnik u kotorskoj srednjoj školi, gdje su profesorsku službu obnašali i kotorski kanonici Tripo (1604.-1612.) i Luka (druga polovica XVII. stoljeća). U Padovi je kao profesor prava djelovao Nikola Bolica (1549. izabran za rektora pravnog fakulteta). Kao vrsnici pravnici istaknuli su se i Nikola, sin Antuna Franova (rektor pravnika 1593. godine) i Ivan Frano, doktor prava, član općinskoga gradskog vijeća i jedan od redaktora kotorskog statuta, objavljenog u Mlecima 1616. godine.

U XVII. stoljeću djeluje pjesnik Ivan iz roda Bolica Kokoljić (umro poslije 1674.), također doktor prava i obnašatelj raznih dužnosti u gradskoj upravi i vojsci (zapovjednik kotorske ratne galije). Pisao je književna djela na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku, a najpoznatiji je po svojem spjevu Il San Trifone, u kojemu je opjevao život kotorskoga svetca-zaštitnika Sv. Tripuna. Doktor
​

je prava bio i Marijan Bolica (umro u prvoj polovici XVII. stoljeća), mletački izvjestitelj o prilikama u Crnoj Gori i Albaniji te autor opisa Skadarskog sandžakata (Relatione et descrittione del Sangiacato di Scutari ..., 1616.), dragocjenog vrela o općim prilikama i stanovništvu Crne Gore i Albanije pod osmanlijskom vlašću. U prvoj polovici XVII. stoljeća među najznamenitije se Bolice svakako može ubrojiti svećenik, pjesnik i pisac Marin (1603.-1643.), vrstan podučavatelj mladeži u Mlecima te profesor retorike na plemićkom zavodu na dvoru vojvode Francesca I. d’Este u Modeni. U drugoj polovici XVII. stoljeća Bolice su i zapaženi sudionici mletačkih protuturskih ratova. Uz trojicu kavaljera, o kojima će se kasnije više govoriti, udjelom i zaslugama u mletačkoj se vojnoj službi izdvajaju Lovro (poginuo pri osmanlijskoj opsadi Kotora 1657. godine) i Ivan (Živo Grbičić, 1638.-1704.), zapaženi sudionik Morejskoga rata (1684.-1699.), darovatelj kotorske stolnice Sv. Tripuna (barokna mramorna dekoracija riznice) i franjevačke crkve Sv. Klare.17 Njegov je nećak nadintendant pograničnoga područja prema Crnoj Gori Ivan Antun Bolica (1666.-1706.), također
istaknuti sudionik mletačko-turskih borbi u vrijeme Morejskoga rata i papinski opunomoćenik za katoličke misije u Albaniji, Srbiji i Makedoniji (od 1693. godine). Ivanov je sin Nikola (1706.-1745.), također nadintendant za mletačko pograničje prema Crnoj Gori, zapovjednik kotorske ratne lađe i osiguravatelj prijenosa državne pošte u Carigrad. Godine 1782. spominje se, kao zastavnik mletačke mornarice na Levantu, Marko Bolica, nakon kojega je obitelj uskoro izumrla.



Izvor: Kotorski plemići iz roda Bolica – kavaljeri Svetoga Marka

Lovorka Čoralić
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
 

​