Boka Kotorska u pjesmi i slici-Vicko Nik

Boka Kotorska u stihovima

"BOKA KOTORSKA U PJESMI I SLICI"

Vicko Nikolić

Moj zavičaj

Otiš´o sam davno u daleki svijet,
Ostavio Boku, moj najljepši cvijet.
Svo moje djetinjstvo, mladost moja sva
Ostala je tamo gdje sam rođen ja.

Moja mila Boko, trebam te ja
Kao dijete majku, trudan putnik san,
Kao žedan vodu što traži svud,
Bez tebe je Boko živjet uzalud.

Sva bogatstva svijeta i ljepote sve
Ne mogu zamijenit´ tvoje čari te,
Ništa nije ljepše, draže srcu mom,
Od mog rodnog kraja, zavičaja mog.

Moja mila Boko, trebam te ja
Kao dijete majku, trudan putnik san,
Kao žedan vodu što traži svud,
Bez tebe je Boko živjet uzalud.

Vicko Nikolić

Boko moja, rodni kraju

Tamo gdje je more plavo,
Gdje najljepše sunce sja,
Galebi nad morem lete,
Tamo sretan bijah ja.

Tamo gdje se male barke
Vraćaju sa mirnog mora,
Tamo je najljepši suton,
Tamo je najljepša zora.

Boko moja, rodni kraju,
Najljepši na zemlji raju,
Sliko bajna, zvijezdo sjajna,
Ti si ponos svome kraju.

Tamo gdje se riba lovi,
Lastavice gnijezdo grade,
Tamo gdje se s prijateljem
Masline i loze sade.

Nigdje tako u proljeće
Divno cvijeće ne miriše,
Nigdje takvog nema ljeta,
Jesenske i zimske kiše.

Boko moja, rodni kraju,
Najljepši na zemlji raju,
Sliko bajna, zvijezdo sjajna,
Ti si ponos svome kraju.

Tamo gdje sva zvona zvone
Kad u crkvu treba poći,
Tamo gdje se pjesma čuje
Prijatelji svi će doći.

Tamo gdje se ljudi vole,
Gdje nikakvog nema zla,
Tamo još me srce zove,
Tamo vratit ću se ja.

Boko moja, rodni kraju,
Najljepši na zemlji raju,
Sliko bajna, zvijezdo sjajna,
Ti si ponos svome kraju.

Vicko Nikolić

Boko moja

Otiš´o samu svijet bijeli trbuhom za kruhom,
Ostavio Boku moju sa tugom i mukom.
Mislio sam da ću lakše živjet´ u tom svijetu
I da neću tako željet´ moju Boku lijepu.

Boko moja, Boko mila, najljepša na svijetu,
Tvoje more, tvoje gore zaboravit neću,
I sve drugo što je lijepo, što je samo tvoje,
Zaboravit nikad neće tužno srce moje.

Uvijek ćeš mi majka biti i zavičaj moj,
I kada sam u tuđini još sam više tvoj.
Uvijek si u oku mome i u srcu mom,
Uvijek kad na tebe mislim ti si uzdah moj.

Vicko Nikolić

Čarobna Boka

Čarobna je slika moje Boke,

Zorom kad je sunce tek probudi,
I otkrije sve njene ljepote
Sve radosti u nama pobudi.
Čarobna je moja mila Boka
Kad je ljeti žarko sunce peče,
Još je ljepša kada srebrn mjesec
Divno sjaji kad je vedra večer.

Boko moja mila, volim te ja,
Ti si moja ljubav, želja jedina.
Nikada te neću zaboravit´,
Tebi ću se uvijek vratiti.

Čarobna je kada sunce zađe
U sutonu iza njenih gora
I kad blagi lahor vjerno prati
Barčice što vraćaju se s mora.
To je isto moja mila Boka
Kada bura sa sjevera brije,
Il´ kad grmi, posvud jugo valja,
Krupna kiša k´o iz kabla lije.

Vicko Nikolić

Vraćam se tebi Boko moja

Mnogim sam morima plovio ja,
Obiš´o zemlje mnoge,
Al´ ljepšeg kraja vidio nisam
Do moje mile Boke.

Vraćam se tebi Boko moja
Ti rodni kraju moj,
Jer ti si meni k´o svaka majka
Najdraža u srcu mom.
Vraćam se tebi Boko moja
Voljeni dome moj,
Jer ti si meni kó majka mila
Jedina na svijetu tom.

Najljepši biseru Jadrana mog
Raju na zemlji ovoj,
Još samo malo i ja ću biti
U zagrljaju tvom.

Vicko Nikolić

Pjesma mog života

Kao dijete ostao sam bez oca i majke,
Kao momak pošo sam u svijet.
Brat i sestra isto tako svak na svoju stranu,
I tamo će svak od nas umrijet.

Srušila se već odavno naša kuća stara,
Nikog nema da novu sagradi.
Opustjelo naše drago rodno selo malo,
Nitko više masline ne sadi.

Boko moja mila, zavičaju moj,
Rodna kućo stara, tugo srca mog.
Srećo mog djetinjstva rano uvelog,
Sudbo mog života dugo umornog.

Kad sam onda u svijet pošo trbuhom za kruhom,
mislio sam da ću natrag doć.
Al´ je život drugo htio, sudbina je takva,
Nikad ne znaš, gdje ćeš sutra poć.

Životi romane pišu, kažu mnogi ljudi,
Možda nismo to već tada znali.
Živim k´o i mnogi drugi u sreći i tuzi,
Al´ mi uvijek moj zavičaj fali.

Boko moja mila jednom ću ti doć,
Makar da ti kažem zbogom, laku noć.
Zagrli me tada kao sina svog,
Moj otac i majka u grobu su tvom.

Vicko Nikolić

Sve prolazi, sve se mijenja

Zašto više nisu lijepa sva moja proljeća,
Ni cvrkuta ptica nema ni mirisa cvijeća.
Ni jeseni, ljeta, zime nisu kao prije,
Kao nekad tako lijepo ništa više nije.
Dal´ su tome kriva moja prohujala ljeta,
Zar mi samo zato sada cvijeće ne cvjeta.
Ili zato što mi fali moja Boka lijepa,
U kojoj mi čak i kamen uvijek lijepo cvjeta.

Sve prolazi sve se mijenja, to naš narod zbori,
Al´ sve ono što je trajno Bog i čovjek stvori,
Zemlja, nebo, more, sunce ostati će trajno,
I sve što su naši ljudi stvarali odavno.

Još će nekom biti lijepa njegova proljeća,
Čut će divan cvrkut ptica, ubrat puno cvijeća.
Sunce, ljeto, jesen, zima, sve će ljepše biti,
Svoju sreću i veselje nikom neće kriti.

Sve prolazi sve se mijenja, to naš narod zbori,
Al´ sve ono što je trajno Bog i čovjek stvori,
Zemlja, nebo, more, sunce ostati će trajno,
I sve što su naši ljudi stvarali odavno.

Vicko Nikolić

Lijepa Bokeljka

Na morskom žalu sreo sam nju
Lijepu k´o najljepši cvijet,
Za njene oči i usne njene
Dao bih cijeli svijet.

Bokeljko, Bokeljko, Bokeljko mala
Najljepša na svijetu tom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom.

Prolazi vrijeme, prolazi sve,
Ljetu kraj sad već je tu,
Al´ ja nesretan još uvijek tražim
Tu lijepu Bokeljku.

Bokeljko, Bokeljko, Bokeljko mala
Najljepša na svijetu tom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom.

Vicko Nikolić

Nema takve pjesme

Obraćam se pjesmom tebi Boko mila
Da ti kažem da si uvijek moja bila,
U srcu te nosim uvijek gdje god bio,
Nebo more sunce, svaki kamen mio.

Nema takve pjesme, glazbe niti riječi
Kojom bi se moglo sve o tebi reći,
U koju bi stala sva ljepota tvoja,
Svo moje djetinjstvo i sva mladost moja.

Nisam znao ljepše, nisam mog´o bolje
Opisat sve čari i ljepote tvoje,
Teško je opisat sve moje radosti
K´o i tužne priče iz moje mladosti.

Nema takve pjesme, glazbe niti riječi
Što bi znale ljepše nego srce reći,
Tko može opisat bol i tugu moju,
Tko može zadržat uzdah, suzu moju.

Vicko Nikolić

Volim sve bokeško

Svaki čovjek iz svoga djetinjstva
Nosi nešto što najviše voli,
S time živi, u tome uživa
I ne može tome da odoli.
Tako i ja volim nešto lijepo,
Nešto lijepo što je uvijek moje,
Nešto što je iz mog zavičaja,
Uvijek lijepe drage Boke moje.

Zaboravit nikad neću rodno mjesto moje,
Oca, majku, tebe Boko i sve što je tvoje.
Još su svježe uspomene iz mog rodnog kraja,
Još me vuku iste želje moga zavičaja.

Volim nebo, volim more Boke
I galeba što leti nad njim,
Sunce, mjesec i sve zvijezde sjajne
Što na nebu druže se sa njim.
Volim gore, šume i voćnjake
I kad nebom vidim ptica let,
Volim cvijeće, pčele i leptire
Kad prelijeću sa cvijeta na cvijet.

Volim mendul, orah i maslinu,
Grožđe, smokve, trešnje i kostanj,
Lovoriku, limun i naranču,
Rusmarin, bosiok i česan.
Volim pravu ribu na gradele,
Blitvu, vino, sve što ide s tim,
Priganice, smokve i rakiju,
Kad masline melju se u mlin.

Volim žuku, drenine i smreku,
Dunju, šipak, maginje, rogač,
Murve, šljive, šparoge i mrču,
Pipun, dinju, pelin i morač.
Volim čempres, palme i leandre,
Dub i bršljan, ružu, karanfil,
Žućenicu, krtolu i zelje,
Bob, fažolu, selen, petrusin.

Zaboravit nikad neću rodno mjesto moje,
Oca, majku, tebe Boko i sve što je tvoje.
Još su svježe uspomene iz mog rodnog kraja,
Još me vuku iste želje moga zavičaja.

Vicko Nikolić

Stihovi preuzeti iz knjige "Boka Kotorska u pjesmi i slici" Vicka Nikolića