LICA:
ANKA-Špirova majka
JOZO-Špirov otac
ŠPIRO-sin
DJED NIKO-Špirov djed
TRIFONA-Špirova baba



(Špiro u svojoj sobi sa slušalicama na ušima, gomilom razbacanih knjiga, mobilnim telefonom i lap topom)

ŠPIRO: Vrijeme je Božića, darivanja, vižitavanja, e...a za mene vi je ovo, Bogu fala, vrijeme luftiranja mozga od ove bale libara i onijeh profešura. Eto, pasa još jedna godina, zbore, ko furija, a ja ni anci ne grinjam, jerbo dočekah ovo malo lufta od škole, pa neka vala pasaju i godine! Već su mi se počeli prištampavati špacakomini i poštijeri, a i vatala me svako jutro neka deboleca kad bi u školu odio. A niko od famelje ni anci suzu da pusti. Samo idu gore, dolje, uza skale, niza skale, tramakaju nekakve kašune i ala pokvareni gramofoni predikaju po vas dan... Da mi je jadnome znat što zbore, nešto mi se gube ovi radio valovi kad se oni primaknu...
(Pokazuje na slušalice)
TRIFONA: Libra se sinko privati, libra! Ako ti basta tu ćagu doma da doneseš!
(U kužini Anka viče na Joza, koji ulazi u kuću)
ANKA: Ajme, Jozo, a gdje si to pasao, a? Vazda li špariš kad se treba privatit rabote! Po ure te čekamo, a ti bižigaješ novitade po pjacama kotorskim! Oli donijet onu kašetu s lampionima sa šufita?
JOZO: A oli me liberat tijeh tvojih predika, uvatile me, jadna, one šjore u parlatinu...
ANKA: Ma nemo´, šjore zboriš...ajde pripreši malo, dofati onu kašetu sa šufita! Ma ke si se indurio tu ko kakva štapika, ajde penji se na šufit!
JOZO: A  što ti oni zgubidan ne dofati kašetu, a, a gdje je taj mulac a?
ANKA: Mulac? Ma nemo´ mulac! Koji mulac, što to zboriš jadan?  A oli mu nisi ti ćaća, beštijo salamastrana! Eno ga gore, u kamaru, švoja ona libra...
JOZO: Ma koja libra, jadna? Eno ti ga buzdi u onu škatulu od komjutera po vas dan, taj ti neće ni osnovnu pasat.
ANKA: Ne, no će ka ćaća muto biti! Basta se njemu deventat u pravog profešura...ajde donesi one lampione, pusti ti njega neka uči. Ne more on i učiti i rabotati.
(Špiro viri iza vrata)
JOZO: A evo ti ga mulac, galiot kotorski...odi ovamo da ti ćaća prozbori koju! 
JOZO: Odi ovamo da ti ćaća spjega nešto...E moj sinko, nisi bez gaća, a vala ni gladan nisi. Fali li ti što, a?  Eto, basta ti samo ta libra da švojaš... i tu ćagu doma da doneseš...I makni tu skalameriju s uši dok zboriš sa mnom!
ŠPIRO: Evo, evo...znaš...ovdje su mi Božje zapovjedi...učim ti jadan po vas dan.
DJED NIKO: A, što ti taj Bog urliče tako, evo ga i ja ovdje čujem, a? U moje vrijeme Bog nije imao pojačalo.
JOZO: E...sinko moj, ja sam u tvoje godine i rabotao i u školu  i na sport odio...a nisam ni gaća imao...a ova mladost danas sva krepana, ni anci da se ko motike privati... a ćaća ti je i famelju  ´ranio i u školu odio.
(Ulazi djed sa gomilom razglednica i bijelih kuverti)
DJED NIKO: Odi Špiro, odi kućo moja, odi. Evo sam ti sinko donio kartoline da notamo tijem tvojim prijateljima. Evo, sinko moj, ima još dvije setemane do Božića, pa lijepo onako destezo, sjedni  i notaj prijateljima. Ti učiš te škole i znaš to fino notat, a zbori ti mater da ćeš pasat u profešure.
ŠPIRO: A e djede, ja ću ti u 12 ura svima poslat s mobilnog SMS poruke.
DJED NIKO: Što to zboriš, jadan sinko? Kakve SMS-ove u po ure po ponoći? Pritisnut ćeš to vražje jedno puce i od jedne škrte rečenice napravit ćeš cijelu promenadu čestitki! I svi će isto čitati? Ko da smo u ratno doba pa tamburamo da se okupi narod i čuje novitade! Odi ti ovamo, kućo moja. Sjedi tu i notaj fino, onako od srca, nemo´  mi tu, po pet žgembavih slova naškrabat na prešu, no fino notaj od srca, mora biti od srca...
ŠPIRO: Ajme, ako treba toliko notat mogu ja to na meil poslat, a što zboriš na to djede? Odma´ stigne i nema poštijera da nosi.
DJED NIKO: Bez poštijera...bez poštijera zboriš...tijem pucima ćemo čestitke slati...i vražjim škatulama...
TRIFONA: I objede čemo parićat tijem pucima! Stavi jadna Anka tu pinjatu na taj đavolji internat!

ANKA: Nije internat, baba, no internet! To su ti neke nove monade i mirakuli!
DJED NIKO: A što nisi ti ovu kašetu spustio sa šufita, a zgubidane?
ŠPIRO: Ajme ljudi vidite što me strefi, beštima djed  i mlati s ovom štapikom po kužini...vidim ja koja je ura, pasah vi ja gore u kamaru.
(Djed mlateći štapom odlazi za Špirom u sobu)
(Špiro se trčeći vraća i raširi se ispred svog kompjutera pazeći da mu ga djed ne udari štapom)
ŠPIRO: Ajme samo da mi ovi laptop ne macoka onom štapikom, a mene ako potrefi, potrefi!
DJED NIKO: Uzmi ove kartoline i notaj što ti rečem... i Franu ćeš isto tako notat i svima iz škole...e tako fino, e sinko moj...
(Špiro jednom rukom brani lap top a drugom piše)
ŠPIRO: Notam, notam, evo sve lijepo peninom notam...
ŠPIRO: Da mi je jadnom uteći, evo notam ove kartoline za moje kumpanjole iz škole, ma neću skapulat od ove bruke...Pasa mi sve u vagum, i moji galiotski škerci i sve žmorfije što sam činio...E, moj Špiro, e faco...
(Daje kartoline djedu i trči u svoju sobu. Zatvara vrata i zove redom sve svoje školske drugove na mobilni)
ŠPIRO: Alo, Frano, ako ti ovijeh dana poštijer donese kakvu kartolinu odma´da si je rasparao i bacio. Nemo to otvarat ili čitat! To ti je virus!
Jadan ja, bruka ako vide one kartoline, u Karampanu ću završit...
ŠPIRO: Alo, Ivo, ako ti ovijeh dana poštijer donese kakvu kartolinu odma´da si je rasparao i bacio. Nemo to otvarat ili čitat! To ti je virus!
ŠPIRO: Alo, Toni, .....To ti je virus!
(Čuje se glas majke)
ANKA: A´mo djeco, privatite se rabote. Evo vam baluni, a ja pasah u provištu uzet malo brašna i kvasca za priganice.
DJED NIKO: E sinko moj, ćagu da mi doneseš, jerbo ti nema kalende ove godine!
(Špiro se ukoči i preznoji, ali nekako odgovori)
ŠPIRO: Oću đede, oću...sutra, sutra će nam razredni dati knjižice...
DJED NIKO: Ela, ela, sinko, ne more se bez ćage famelja ´ranit. No ne znam ko će ti ćagu dat kad se libra ne privaćaš?
TRIFONA: E moj Niko, ti mali ti po vas dan čini škerce po pjacama i kaletama. Oni profešuri mu ni facu ne znaju, a kad dođe doma samo buzdi u tu tamo vražju  škatulu,vrag  je odnija!
ŠPIRO: Ajme, ta vražja stvar ti se zove kompjuter, nisu to mađije, moja baba, no tehničke naprave.
TRIFONA: Nemo´ ti meni-kompljuter, no mi po naški zbori i libra se privati, jerbo će ti ona jadna mati išempijati od tebe i tvojih žmorfija!
ANKA: Moja Trifona, njemu ti je vazda banja u glavu. Fasovat će on, samo da te ocjene donese doma, fakin kotorski!
JOZO: Juče je uteko iz škole i vatao onu žgembavu Jozovu mačku po Šuranju.
ANKA: Ma ke uteko? Moj Špiro uteko? A nije to pržun, no škola!
TRIFONA: E, nije pržun, ma se mora odit, oli će u škovacine pasat! 
ŠPIRO: Jadan li sam ja, evo mi pred očima kruže slike majke, oca, babe, djeda, razrednog... neopravdanih... nekih jadnih dvojki... Ajme, one trojke, možda bi me malo spasile no ih nema... ni anci jedna u oni dnevnik. Nije mi zbog onih škopacuna što me čekaju, no ostah ja bez kalende, a treba kupit nove slušalice. Nije mi ni do novih slušalica toliko, no mi ove stare propuštaju sve ove strašne predike i barufe po kući.
DJED NIKO: E, i što zboriš moj Špiro, oćemo li koji šold darivat za tu tvoju ćagu?
ŠPIRO: Djede, znaš....razredni nije u školi, pa će našem razredu kasnije podijeliti te knjižice... možda ... a možda i neće ni podijeliti... znaš...ne dijele ti oni u školi tako stalno te knjižice...nekad daju, nekad ne...mi smo ti sad reformisani ... pa ...znaš...nije to kao u tvoje vrijeme...ali ja ti imam sve petice...sad to tako zovu... sve ocjene ti sad  zovu petice...po novom ja sam ti najbolji u školi...
TRIFONA: Ajme Niko, što zbori ova vražja beštija? Oli smo mi izmatufili, oli je pasalo sve u vagum, moj Niko?
DJED NIKO: Trifona, peri te pjate i muči! A ti, odi sinko da te djed poljubi! Aa, to su te školske novitade što su ovu jadnu djecu strefile! Odi moj meštre i kalendu da ti tvoj djed da. Evo ti, kućo, ova metla i škovacijera pa pometi sve oko kuće sa svom tvojom balom petica. Evo ti i ovi sić, uzmi kanavacu i bruškin, pa fino, po reformi, ofregaj te skale, a onda ćeš pokupit i oni smet sa šufita.
ŠPIRO: Balanje, feštanje, muzika i veselje oko mene...Čistim i fregam...sve misleći gdje li sam pogriješio?
A biće da su i djedovi ušli u reformu!