Mladi sljedbenici bokeljske tradicije i kulture
Bokeška škrinja
Boka Kotorska u stihovima
Stihovi pjesama koje su posvećene Boki Kotorskoj, ili su za nju tematski vezane.
Frano Alfirević
Ljubomir Nenadović
BOKA
Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
i tako tiho ko na kraju svijeta.
Brda nad morem što je vječno bez kreta
u strašnoj goloti čuvaju njegov san.
Ljepotom iskonskom tu duh je okovan
da želje izgubi ko anahoreta
i budi mutno kroz stoljeća prokleta.
Taj večernji kraj je ko veliki samostan.
Zaboravljen se crni lik starinskog broda.
Zalazi sunce na gori nedalekoj,
krvavo kao u davnoj bici nekoj.
A kad se oglase zvona preko voda,
čini se: duše preplašene od noći
zovu se, plačuć, u velikoj samoći.
Frano Alfirević (1903 - 1956)
HERCEG-NOVI
Kraj mora priroda čudo učinila,
Što najlepše mogla, to je stvorila.
Kud god baciš oko, na levo, na desno,
Sve je namešteno, divno i čudesno...
Napulj sam gled'o, o večeri bleda!
Al' ovakvog nigde nemadoh pogleda,
I čudim se suncu kako može zaći,
Kad lepote ove nigde nece naći...
Ljubomir Nenadović (1826 - 1895)
Cata Dujšin Ribar
BOKA KOTORSKA
Gromada survana
u jezičac mora
uvučena među planinama.
Kameni zvuče
rastočen suncem
i vjetrovima.
Mirisu mora zelenog,
kroz tebe se jeka vraća
otočića na ogledalu tamnom.
Iz tog ja sišem tla,
ruke i lice
zaranjam duboko.
Ne bojim se
dosegnuti dno,
uzimam i uzimam
ja tebe
a ti mene.
Neka kamen boli
i krvlju se orosi mojom.
Cata Dujšin Ribar (1897-1994), "Rastanci bez rastanka" - zbirka pjesama
Rikard Katalinić Jeretov
OLUJA U BOKI
Puca grana
Pod snagom okeana
Kida se list, cvijet se runi
Gore visoko Lovćen se buni.
Mahniti vihor juri ko lud
S liti, sa krši sikće ko zmaj
Tamnim krilom vijori svud
Ko da će silom razorit kraj...
S brda se valja u more džin
Crnoga gorja timorni sin,
Kovitla val
Lomi ga stravno o kameni žal.
Diže dim i pjenu i prah,
Lako se ruši,
Brodaru jakom nestaje dah.
Moćna ga šaka vjetrine guši.
Kormilo puca . . . Tone već brod
Nad njime mrki nebeski svod . . .
Krajina jeca ko udova bona
Cankaju tužno pogrebna zvona.
Rikard Katalinić Jeretov (1869-1954), "Jadranska straža" br. 3/1928
Viktor Vida
PRIMORCI POD HRASTOM
Njihove su ruke klupko mokrih mreža
na lukobranu moga zavičaja.
Ja ne znam gdje se rađa nebo
i kad se mrači more,
koliko svjetla kapne
jutrom na prozore.
Ko obala, koju bura čisti,
od Luštice do Istre,
njihove su glave bistre.
Kada zavijek usnu,
u kreč i fosfor pretvaraju se glave,
ko naplavina glatka stoljetnog mora.
U poroznu kost na vlažnom pijesku
toči kapi svoje zora
i sjene se hlade plave.
Oni grizu maslinu, liznu ribu slanu,
artičok ispržen na ulju.
Gležanj im golica, kada išću hranu,
račić i jegulja u mulju.
Sjedajte braćo. Ručajte.
Mir s vama!
Dobri dusi zemlje
čuče obalama,
a kroz paprat viri
gušterica.
Točno u podne maestral zapiri
u košulju, u njedra.
Pod suncem samo jedra.
Bijela jedra.
Viktor Vida (1913-1960), "Otrovane lokve" - zbirka pjesama
Aleksa Šantić
BOKA
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom k'o od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svetlija si od njenog đerdana.
Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jednom da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi,
Pa jednoga dana, kad se Gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode,
I sa tvojih ruku padnu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode.
Aleksa Šantić (1868-1924)
Boško Odalović
VJEČNI SU OVI BEDEMI
Vječni su ovi bedemi
Od sige i sunca
Kapije više ne škripe
Šarke se prosule u crvene mrlje
Pa kamen krvari ko rana
Vječan je ovaj grad
Grad očima ugledan
Koračam svečano zanesen
Dok mi u venama tutnji
Lavež kamenoloma
Galija sunca tone
Na trgu veliki zakonik
Od tople kože
Dan se gasi kao kreč
U muzej ulazi grad
Vukući bedeme
Sve su kapije otvorene
Boško Odalović (1939 - ), "Stvaranje", br. 5/1971
Jovan Dučić
KRAJ MORA
Lav kameni jedan iz mletačkih dana
Ozbiljani mračan još na trgu sedi,
Na obali mora. Sluša šum Jadrana,
I gde vek za vekom neosetno sledi.
Star i malaksao, i sa grivom sedom,
On je teške šape zario duboko,
Dokle mirno drži u obzoru bledom
Svoj mramorni pogled i studeno oko.
Dođu gradska deca sa veselim pleskom,
Draže ga, i jašu, i zasipaju peskom,
I biju ga svojim puškama od zove.
Dok on mirno gleda na more, i čeka
Da galije stare vidi iz daleka,
Što odoše nekad pre mnogo vekova.
Jovan Dučić (1871-1943), "Pesme sunca" - sabrana dela
Svetislav Mandić
ČEMPRESI NAD PERASTOM
Samuju čempresi usred kamena
ko krila lasta, iz neba pala,
ili je mornarska žena
jarbole crne
izdeljala.
Pa celog dana gleda u more
ne bi li mrtve podigla lađe
da joj već jednom odgovore
gde bela jedra
za njih da nađe.
Svetislav Mandić (1921- ), "Pesme", Beograd 1966
Maksim Zloković
PERAST
Iz ovog kamena stanca,
Potekoše davno
Izvori,
Žeženog zlata.
Njegovo vrelo
Trgovima i kulama
Toči . . .
Iz ovog stanca pjesma je
Isplela ruže,
Zakitila palace stare
Obasjala crkve
I dvore . . .
Ovdje su oštreni mači,
Hajduka i osvetnika,
Pjesma se naša skitala
Uvalom i žalo.
Snažila pale
U teške dane.
Ovi su palaci stari,
Ispraćali u proljeća cvjetna,
Duge povorke lađa,
Na čijim katarkama,
Barjak je pobjede vio . . .
U duge jeseni tmurne:
Zaludu gledaju uz more
Suzne oči
I molo tiho . . .
Zaludu ruže cvjetaju,
Na malom balkonu,
A plave oči čekaju,
Bijela jedra niz vale.
Davno su nestala jedra,
Ljubav, cvijeće i slava.
Samo još vali ljube
Plačne obale grada.
Vrh grada ponosnog i surog,
Još zvonik na straži stoji.
Njegove isplakane oči
Tupo gledaju,
Niz plavu pučinu i vale . . .
Maksim Zloković (1910-1996), "Primorski akordi" - neobjavljena zbirka
Miloš Milošević
Bokeljske arabeske (odlomci)
Zakoračila si u svemir i pučinu,
prostore omeđila grlima
i zatvorila se kamenim zidovima.
A na vilama gorja,
leže ti uska nebesa.
Da viknem i da te probudim,
kako bi se oglasila
kamena školjko mnogozvučna?
Da se sjedine opet
hiljade razbacanih oblika
tvog bronzanog tijela,
kakva bi ustala
- kamena ljepotice?
. . .
Eno, posvuda razasutih:
- rasušenih i visoko izvučenih
jedrenjaka,
dok se samo ponegdje naziru
simbolični ostaci
davno prelomljenih katarki;
- srebrom su okovane turske čalme
na opsađenim zaravnima;
- skamenjena su nepregledna stada
na vjekovnim pasištima . . .
Dok niz kamenje kaplje
grmljavina, zvonjava
i krv nacija
koje su se tuda verale.
Samo mjesečina neumitno gazi obroncima,
iscjeljuje sve rane na tvom tijelu
i obavija te novim bljeskom
mladosti
- kamena ljepotice.
Miloš Milošević (1920 -2012 ), "Zadarska revija" br. 6/1963
Obrad Pavlović
Školj umirenih duša
Umorni noćni vjetar se stišava
I jutarnja svježina na obrazu bridi
U rukama mladog ribara ikona
Ponovo nađena na podvodnoj hridi.
U snu što ga umor od zore ukrade
Iznad bonace na plavetnom polju
Ugleda ribar u blistavom sjaju
Školj ispred Perasta i crkvu na Školju.
Zavjetom skupog slova
Zavjetom sna i ikone
U pozdrav mornarima i ribarima
Zavjetna zvona zvone.
Barke, brikovi, vešeli i škune
Posvećenim kamenom otok nasipaju
I crkvu podižu na kostima stijena
Da kroz vječnost samu ljudska djela traju.
Već star je ribar što ikonu nađe
Sa starom barkom što vesla ne sluša
Usred neke tihe i neznane noći
Smiri se na školju umirenih duša.
Zavjetom skupog slova
Zavjetom sna i ikone
U pozdrav mornarima i ribarima
Zavjetna zvona zvone.
Obrad Pavlović (1954 - )
Maja Perfiljeva
MOJA ZEMLJA
Ti nemaš kula ni bogatstva Kremlja
ni sjajnu raskoš gradova Europe
čudesa tamnih, romanskih muzeja
ni zlatne krune dinastije stare.
To malo zemlje i to malo mora
te gole stijene pokraj modrih voda
i sivi kamen nekog starog dvora -
taj leptir s mape - to je zemlja moja...
Da, svega ima - pričaju na svijetu
pa ipak dođu pod čemprese tvoje
i kao starci vrate se na svoje –
i tada znaju koliko te vole.
To malo zemlje i to malo mora
te gole stijene pokraj modrih voda
i sivi kamen nekog starog dvora
taj leptir s mape - to je zemlja moja...
Maja Perfiljeva
Vladimir Krsnik Vlatko
VOLJENOJ BOKI
Nemoj plakat Boko mila,
Ti si moja majka bila.
U tebi sam život stek´o,
Tebe nisam se odrek´o.
Nemoj plakat Boko moja,
Ti ćeš ostat uvijek moja.
Srce moje mene boli,
Tebe puno uvijek voli.
More tvoje, nebo tvoje,
To su naše plave boje,
To su znaci koji stoje
Koji ničeg se ne boje.
Ostati ćeš uvijek blaga,
Srcu mome tako draga.
Uskoro ću tebi doći,
Dani loši tad će proći
Majka ćeš mi uvijek biti,
Nikada to neću kriti.
Nemoj plakat Boko mila,
Uvijek majka si mi bila.
More tvoje, nebo tvoje,
To su naše plave boje,
To su znaci koji stoje
Koji ničeg se ne boje.
Vladimir Krsnik Vlatko
HERCEG-NOVI
Sa osamljenog brijega
Palme granama mašu.
Padinom vrtoglavo
Bokori cvijeća
Padaju u luku
I more.
U ritmu kiparisa,
Palme i vrijesa,
Naranče zlatne
Igraju, čudni ples
Jeseni svake.
Na kuli, tamnoj
Kô sablast i tuga,
Glicinija rasplela vriježu.
Posljednjim zagrljajem
Cjeliva nečije davno
Isplakane oči.
Bijela jedra,
Pišu
Čudne sudbine i boli,
A more
U zagrljaju
Hridi
Pjeva . . .
Maksim Zloković (1910-1996), "Boka" 13-14, 1982., Herceg-Novi
Dragan Popadić
BOKA
K`o safir plavi
što sija sjajno.
Boka se slavi
vječno i trajno.
Gizdava dama
vjenčanje čeka.
Tiha i sama
u osvit v`jeka.
Šešir na glavi
od kamena svog.
Lovćen joj pravi
a smješka se Bog.
Nevjesta gorda
biser pred svinje.
Prlja je horda,
ljudi je kinje.
Ne gleda na njih
prepuna rana.
I prošlih srećnih
sjeća se dana.
Nek vas ne čudi
ta gospa tečna.
Trenuć su ljudi
Boka je vječna
Dragan Popadić
Stela Levanić
BOJE MOJE BOKE
Srebrna je boja moje Boke,
Maslina i kada mjesec sja.
I žuta je boja moje Boke,
Limuna i žuke kad cvjeta
Boko moja mila, glazbo moga sna,
Ti si kao moja draga majčica,
Živa u djetinjstvu mog života raj,
Misao o tebi nikad nema kraj.
Plavetna je boja moje Boke,
Neba što u more uranja.
A zlatna je boja moje Boke
Kad na vedrom nebu sunce sja.
Boko moja mila, glazbo moga sna,
Ti si kao moja draga majčica,
Živa u djetinjstvu mog života raj,
Misao o tebi nikad nema kraj.
Stela Levanić
Maja Perfiljeva
U BOKEŠKOJ NOĆI MODROJ
Noć je škura mjesečine nema
a ja vezem vezak od nemira
svilnom niti zlatnijeh leptira...
U palacu finom bijelom
na pjenu od mora
stanuje mi ludo srce
iza tvojih prozora...
U bokeškoj noći modroj
jedno svjetlo se ne gasi
ma gdje da si osjećam te
ti još nisi pošo spati...
U bokeškoj noći modroj
jedno svjetlo se ne gasi
i kad bijesne fortunali
to me svjetlo vazda spasi...
Noć je škura mjesečine nema
a ja vezem vezak od nemira
svilnom niti zlatnijeh leptira...
Maja Perfiljeva
Vicko Nikolić
LIJEPA BOKELJKA
Na morskom žalu sreo sam nju
Lijepu k´o najljepši cvijet,
Za njene oči i usne njene
Dao bih cijeli svijet.
Bokeljko, Bokeljko, Bokeljko mala
Najljepša na svijetu tom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom.
Prolazi vrijeme, prolazi sve,
Ljetu kraj sad već je tu,
Al´ ja nesretan još uvijek tražim
Tu lijepu Bokeljku.
Bokeljko, Bokeljko, Bokeljko mala
Najljepša na svijetu tom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom,
Iako nisam ništa ti reko
Nosim te u srcu svom.
Vicko Nikolić
USPAVANKA
Ima jedna zemlja sasvim mala
mala, mala, ali srcu draga
jer je sunce ljepotom dariva
a more joj skutove cjeliva.
Daleka je za veliki svijet
daleka je i bogata nije
al je vječni plamen obasjava –
njezin narod pjesmama vjenčava.
Satkali je drevni
plemići, gospari
vrijedni težaci
strpljivi ribari -
ali iznad svega
čarobnica vila
što je svu ljepotu
svijeta na Kotor slila
a od igre mora
i plaveti gorske
isplela je tajnu
od Boke Kotorske...
Gledaj ove palme i đardine
bijele rive i palace fine –
njih je tebi ostavio nono
da te tješe kad je srce bolno...
„U dobru je lako dobar biti"
kad je teško sam ćeš suze liti
nauči se časno živjet, sine
jer je tako u nas od starine.
Ima jedna zemlja sasvim mala
mala, mala, ali srcu draga.
Maja Perfiljeva
U t i š i n i n e b a
… večeri u kiši.
Plače li to nebo ... nagriženo slutnjama…
rđavim… ljudskim slutnjama.
Umiru li to zvonari… kao mirisi oleandra
ispred crkve sv. Antuna… crvene kamelije u tišini
stolivskih bogomolja…
Zora bez djece. Kapelice u sjeni mrtvih…
Je li to Mjesec sam iznad mora… brodice bez ribara.
Ućutala sela… pijevci… procesije Maloj Gospi…
Je li vrijeme – da se mre…
Al'… kako da mrem,
kad u meni –
još sjećanja svetaca žive…
… zaljevu hrvatskih svetaca Boke kotorske…
Dražen Zetić
Zagreb, 25. Lipnja 2012.
Frano Alfirević
Spomen na Boku
Franu Kalajžiću
Nikad ti ne bih mogao reći zbogom,
zemljo neizrecive ljepote,
dok samac u daljini kročim trudnom nogom
i svaki dan tvoj žudim, što mi ga udes ote.
Nikad ti ne bih mogao reći zbogom.
Volim te k´o što se voli mrtva draga,
kad umre u času najljepšega cvata
duše i tijela. Više od svakoga blaga
volim ti predvečerja nad vodom puna zlata.
Sva si k´o san. U beskrajnoj tišini
sve bliža si očima umornim od zbilje.
Dok topovi riču i gine se u divljini,
ja krotko spuštam pogled na tvoje tamno bilje.
Krotko i sneno kao samostanac,
što prezrevši svijet miluje jedno janje.
Slazi mi duh u planinski tvoj klanac,
Žudeć da samo tu dovrši svoje sanje.
Tu, među brdima, što čuvaju more snova,
najtiše vode od svih voda svijeta,
prelive svih svila, pod odrazom galebova
i tajanstvene kiše, gdje se vječnost sreta.
Volim te bolno, iza spuštenih vjeđa,
tvoje obale puste i kuće praznog oka,
tmaste boje zidova, što vjekova su pređa
i ulice, kojim prolaze, kao sudbina duboka,
žene u crnini i šutljivi siromasi,
i vrtove, iz kojih kao neizrazivi dasi
cvijeće rijetkih boja svaki bol nam gasi.
Jer to tišina, što sputava, da spoji
Dušu sva onim, što istina je bilo:
jedina istina u besmislu života;
živjeti s prirodom, vedri kao djeca,
što ribe love i hvataju leptire
i prave na vodi krugove što se šire.
Frano Alfirević
Ivan Bona-Bolica
(Joannes Bona de Bolicis)
ČEŽNJA ZA KIŠOM MILOSTI
U vrtu, kad je suša i trava se žuti,
Od škrtog neba kišu kroz ljetnu paru želi,
I nigdje jednog cvijeta, da oko razveseli.
Svud lišće povijeno, k’o jesen da se sluti.
I duša tako svaka i hladi se i kruti
Kroz nju se trnci trnu k’o smrću da se sreli.
O sveti prami kiša k’o slaplje uzavreli
Što ljubav ih izliva, da život oćuti.
U dušu se izlijte, da život joj se rodi
I čilo obnovljenje kroz svetu vlagu krene,
Da ponikne joj cvijeće i zlatni zriju plodi.
K’ô vrt, što je pod sušom, da skoro sav uvene,
Kad kiša ga zalije, oživi i preporodi
Sve rujno svoje cvijeće i listove zelene.
ANA MARIJA MAROVIĆ
Stijepo Mijović Kočan
Boka moja ljepotica
Boka, to su usta mora.
I kad na te usne
Zora saspe svjetlo zlatno,
Srmu
Pramac barke
Brodu krmu
Sjajan plamsaj
Iskri prati
I zaliv se cijeli zlati
U sunčevu slavu sve se
Ko u svečan čas
Uznese.
Usta mora
Oči zore
Najljepši na svijetu stvore
Krajolik u slici vode.
Idi Boki u pohode
Čežnji, nadi u životu
I izdrži tu ljepotu.
Stijepo Mijović Kočan
.
Viktor Vida
Vrt u Perastu
Ljupkosti sunca u vrtu raspuštenom
Iza trošnih dveri kuće oca moga,
Kad me zima bije svojom vlažnom sjenom,
Daruju me slutnjom naranče i gloga.
U srcu plima raste za tjelesnom ženom,
Punom, kao voćka, soka sunčanoga;
Bdijte i molite, sumnjom ugašenom
Obećanja u svoga vlastitoga Boga!
Sačuvajte čistu, kod ovih pokolja,
Ljubav za sve drage prosanjane stvari,
Nadu u iduća pokoljenja bolja,
Stihove praveći kao stari zlatari,
Ili djevojački zlatni vez na svili,
Dok s pučine stignu ljupkiji aprili.
Viktor Vida
.
...
Onom tko uđe u grad širok se otvara prostor
Kojem stražari pristup čuvaju; sprijeda stoji
Kneževa palaca zlatna, kurija pritišće s desna,
Kvestorova pak stoji palaca s lijeve strane.
Prislonjena je ondje i kuca zapovjednika
Vojnika s bedema grada, s trijemovima se dižu
Atriji zavojiti, zvoni tu onaj što vrijeme
Određuje kad vrše poslovi se i dijeli
Sate noćne, daleko zove, daleko se čuje,
A sebe ne može čuti, nit' ista osjeća ondje
Gdje tuče toliko puta ponavljajuć' udarac ranjiv.
Nisam dokon nabrajat ulice niti ceste
Popločene, ni način kojim razrješuju one
Putokaze na raskrižjima, ni skladišta robe.
Odavde dalje se pruža široki trg, odasvud
Krovove strme vidiš i prvo hram veličanstven
Tripunu frigijskom posvećen, kaže se ondje golem,
Poduprt mramornim stupovljem trijem se podiže desno
Sipljivi često gdje starci se šeću i sastaju oci
Te se tu državnim bave poslima ili sjede
I jednoglasno sude na stolicama visokim
Narodu što jos uvijek tragove drevne slobode
Nosi; naime tiranu nikakvu podložan nije
Bio taj grad, niti ikad trpio teško je ropstvo,
Po volji svojoj sad stvari urediv' u sretnom redu
Uživa, oružjem, silom nepobijeđen, ni ratom,
Ugodnu dokolicu pod paskom krilatog lava.
Usred poljane stoga visoki stoji stup,
Na njega stjegove dužda i velikoga senata
Dižemo Mlečani mi i veselo plješćemo svi mi.
Vidiš tu duge i vedre čete mladih i mnogih
Staleža ljude. Trgovina tu veze robu
Naizmjenično, tu se traži za valjan da novac
Prodajna roba se nudi; napor svima je isti:
Uzdizat vlastite stvari i više nego je pravo.
S druge pak strane hrama pročelje kojem se sjaje
Zabati podignuti na grčki način, desno
I lijevo četvrtaste noseć' zvonike s vrhom
Nalik na piramide, kojim vrhunce neba
Visokog dotiču pritom odzvanjajući, zbore
Pohvale naizmjence, zahvalnim skladom, tebi
Vrhovni Vladaru neba, i puk prizivaju Kristu.
Ivan Bona-Bolica (Joannes Bona de Bolicis)
Dražen Zetić
Na grobu mojih predaka
Ne čuju se koraci.
Ne plaču sirote majke.
Ne zvone kameni zvonici.
Nema ih...
Ni tustih koraka.
Ni milog plača.
Ni brončanih topota zvonara.
Sablasni zidovi crkvica.
Sivkaste rozete.
Napola potopljene drvene lađe.
Pragovi obrasli gustim bršljanom,
pozelenjele stepenice od samotnih jeseni...
k´o će već jednom doći...
Nabasati jutrom.
Provjetriti dahom mora
uske hodnike kotorskih samostana...
k´o će već jednom doći...
u svečanim zaljevskim rađanjima sunca,
i udahnuti plamen svijeće
na grobu mojih usnulih predaka...
Dražen Zetić
Izvori:
"Boka Kotorska u pjesmi i slici"-Vicko Nikolić
"Viktor Vida-Sabrana djela"
"Odabrane pjesme i proza Frana Alfirevića"
"Sam na palubi"-Miloš Milošević
