top of page

PISCI I PUTOPISCI O BOKI KOTORSKOJ

Boka Kotorska je uvijek bila tema pjesnika, pisaca i mnogih putopisaca koji su vjerodostojno i s ushićenjem opisivali svoje utiske prilikom dolaska u Boku. 

“Boka Kotorska, kao rijetko koji kraj jadranskog primorja, čuva na čitavoj svojoj teritoriji ostatke ljudske civilizacije i kulture iz raznih epoha istorijskog bitisanja. Ovim krajevima, odzvanjala je pjesma jasne i elegantne riječi sa vizantijskih spomenika, ozarivao nas sjaj umilnog lica sa srpske freske, oduševljavao nas proizvod mletačke kičice i eho njihovih orgulja i zvona”

Maksim Zloković

O Boki- Frano Alfirević

Krajevi kao i bića imaju dušu kojom su nam bliži ili dalji, a usred ove prirode, gdje nam se čini da smo se vratili u prve dane zemlje, samo čovjek koji žudi za najdubljom samoćom može da se osjeti potpuno blizak toj beskrajnoj melankoliji.
Mnogi su kao u snu vidjeli i pohodili ovo okovano more i bili zadivljeni veličanstvom brda; neki iskusni stranci putnici rekli su da je ovo najljepši kraj na svijetu, ali mnogi su uza sve divljenje otišli s osjećajem da je pejzaž Boke nečovječan. Jer, ovo je irealna, vrhovna samoća, gdje priroda govori primarnom snagom stvaralačkog duha, i ovamo treba da dođe onaj tko hoće da osjeti njezinu praiskonsku čistoću  ili može da vrati sebi mir koji je izgubio, nešto od svoje davne djetinje duše. Tužan je čovjek, jer rijetko osjeća pravi glas prirode, a njegova se malenkost vidi u tome što je i preveć nastojao da prirodu savlada, dopuni i poljepša.
Pejzaž Boke ima u svojoj ljepoti nešto nečovječansko, u dubinama, ali u sve njegove svjetlosti i sjenke treba uranjati dugo,  pažljivo i ispitivački, gotovo s pobožnom predanošću, da bi smo se preporodili utiscima poslije koji riječi dobivaju drugi, viši smisao i nečovječansko postaje ljudsko, jer se duh tajanstveno prijateljuje s onim što je uzvišeno, a i prizori najtužnije ljepote kriju dio našeg najtužnijeg bića.



Zavičaj-Viktor Vida
Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odazive nevidljive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput osalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuju stvari... Naši graditelji, koji bijahu žarki kršćani, prelili su prigušenom čežnjom zarobljeni zrak među stupovima,izrađujući stajališta za vid krasnih perspektiva. U tim duhovnim iznašašćima, naši ljudi kao Laurana, učitelj Bramantea, pridonjeli su svoj dio apologiji Katoličanstva, ostvarenoj u Stanzama. Perastu dugujem osjetljivost za boje, ugođaje i arhitektonske mjere. Misao,poneki put providnu kao tajanstveni život u zelenim dubinama, koji se, izvučen na površinu, ne da rukom uhvatiti. Od sveg gorkog mora najljepša je pjesma. Kuće su mu bijele kocke, pravilne; iznad kuća na surom brdu ima pojas zelenih baština; iza njih pruža se predjel bezobličnog kamena, okruglog ponekad od kiša s kraja jeseni. Pred gradom je more plavetno, nebo izjutra ima boju golubljeg vrata s mliječnim preljevima glatke školjke. Krao sam se kroz vrtove naranača, šuljao sobama, u kojima je kroz stare zastore odzvanjalo nebo, odrazujući se na bakrenim sudovima i pliticama od majolike..... Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu!

 

"...i onaj koji prvi put, kao i onaj koji stoti put uđe u Boku, već na samom ulazu osjetit će nešto lijepo i posebno kao da ulazi u neki drugi novi, nepoznati svijet, nešto poput sna, nešto drugačije što se ne da objasniti, već to treba vidjeti i doživjeti"



Vicko Nikolić

Perast je najtiši grad Boke. Melankolija mrtvih, ostavljenih gradova koji su nekada u bogatstvu bili puni života, vlada u njegovim uskim ulicama što rijetko odzvanjaju od koraka. To je Brugges ovoga kraja i naše zemlje... Cio Perast je kao velika napuštena kuća. Mali trg pred crkvom, s divnim renesansnim zvonikom, tužan je kao raskošna odaja iz koje su svi otišli poslije svršene svečanosti... Stotine jedrenjaka imao je jednom ovaj zavičaj izvanredno vještih pomoraca.
Frano Alfirević, Putopisi i eseji, 1942.

"Kada su sijani biseri prirode, na ovom mjestu zahvaćeno je punom šakom"
Bajron

PUTOVANJE SAKSONSKOG KRALJA FRIDRIHA AUGUSTA U CRNU GORU
BARTOLOMEO BIASOLETTO

...Išli smo do vrha brda koje predstavlja poslednju i najvišu granicu tvrđave, oko 400 stopa iznad nivoa mora. Ovdje se, kao u bajci, prvo brdo koje je izgledalo kao dio onog iznad njega, što se oslanja na Crnu Goru, odjednom odvaja. Ova kolosalna stijena, ili odvojeno brdo, otpozadi je strmo odsječeno te se stvara strmi ambis od kojega podilaze žmarci i stvara vrtoglavica svakome ko bi pogledao odozgo prema dolje. U podnožju ove provalije nalazi se selo Špiljari od oko dvadeset familija, koje je nesrećno smješteno, pošto ispred sebe ima jedan moćan zid, a sa druge strane je u očajnom položaju, jer se nalazi na dohvatu Crnogoraca, kojima su se znali suprostaviti sa mnogo hrabrosti.

BRANKO MOMČILOVIĆ-BRITANSKI PUTNICI O NAŠIM KRAJEVIMA U XIX VIJEKU

...Od Herceg-Novog na ulazu, do Kotora na kraju, duž cijelog zaliva rasuta su sela i usamljene vile koje se uzdižu pored samog mora. Bogati vinogradi, limunjaci i maslinjaci uzdižu se strmo do znatne visine iznad vegetacione linije, ogromne gole stijene dižu se naglo i vrtoglavo do alpinske visine, dok se s one strane kopna ne završe crnogorskim vrhovima.
U podneblju, koje preko Jadrana gleda na blage obale Apulije, jesen je lako stavila svoj otisak na padine okolnih planina: žuta boja strmih šuma počela je da se miješa sa tamnozelenim maslinama. Boka više nije bila u veselom zelenilu, već, kao dobro očuvana ljepotica, u svoj prijatnosti rane jeseni, dok je grimiz vedrog sunčanog smiraja zaodijevao njene najogoljelije vrhove svojom ublaženom blistavošću.

A.A.PATON

Highland and Islands of the Adriatic (1849.)

PREUZMITE SKRIPTU

bottom of page