Koliko mi je poznato i dobro se sjećam, pak i po pričanju moje babe i starijih ljudi, Kotor je godine 1890. bio u kritičnom stanju radi saobraćaja, jer nije bio sa parobrodarskim prugama vezan toliko koliko je bilo potrebito. Parobrodarsko društvo »Austro-Ugarski Lojd« bi šiljao sedmično jedan brzi parobrod, koji se zvao »Arciduca Ferdinando Massimiliano«, a drugi naizmjenično »Arciduchessa Carlota«. Bili su na valjke i putovali od Trsta do Kotora 4 dana. Suviše preko sedmice bi stigli dva trgovačka, koji su se vukli za stići u Kotor 8 dana, naizmjenice su bili: Nil, Jonio, Delfino, Smirne, a druge parobrodarske pruge nisu obstojale. Sa vremenom »Lojd« je postavio dva brzija parobroda: »Thetis« i »Iris«, koji su stizali u tri dana, a one na valjke digli. Radi toga u ono vrijeme u poštanskom uredu su bili 4 činovnika i 2 knjigonoše, a u brzojavnom uredu, koji je bio razdijeljen od pošte, 2 činovnika i 1 nosač brzojava. I u svim drugim državnim uredima bila je velika manjina činovnika, također u vojsci. Iz Boke nije moglo doći na Obalu hrane kao unaprijed, jer nije bio obalni saobraćaj.​

Zabave su bile u »Slavjanski dom« i u »Srpsku čitaonicu«, a u pokladne dane u Kazalište Veljun za niži narod. Ondašnja kafana »Dojmi« nije imala prostora za zabave. Radničke zadruge, Banke, Sokoli, Vatrogasci, Izleti po Boki itd. nije obstojalo. Tada je obstojala Građanska glazba, ali po smrti učitelja Jerolima Fiorellia god. 1876. bila obustavljena za nekoliko godina. I tako je Kotor u ono doba bio u svemu od manjine. Grad na više mjesta nije bio ni popločan, a dućani u potpunom neredu, i u njemu se živjelo u mrtvilo. Godine 1890. prvi korak unapređenja Kotora bio je saobraćaj sa strane mora. Austinski »Lojd«, parobrodarsko društvo u Trstu, »Ugarsko-Hrvatska« u Fiume, Dubrovačka plovidba u Dubrovniku i Bokeška plovidba u Kotor. Tada su počeli dolaziti od pojedinih društava svakodnevno po jedna brza pruga Trst – Kotor i Fiume – Kotor, kroz 27 sati, a trgovačkih po 2 i 3 dnevno. Povećao se broj kočija, otvorio se saobraćaj Kotor – Cetinje. Država povisila broj činovnika pošte i brzojava i u svim ostalim uredima. Boka je postala ratna luka, Kotor je dobio »Ecellenza« i dva generala i veliki broj oficira. Kafana Dojmi se povećala i svako nekoliko bi došla Opera iz Italije.U gradu su bile tri glazbe: Građanska, Srpska i Vojnička. Godine 1908. osnovala Hrvatska Bokeljska glazba, društva Srpska i Hrvatska radnička zadruga i ostala društva. Počeli su u Boku dolaziti veliki engleski, amerikanski i njemački parobrodi. Izleti po Boki prigodom njehovih mjestnih svečanosti. Tada su počeli u promet auti. Cetinje je dobilo inostrane Konzulate, prolaz inostranih vladara, i tako se razvio veliki saobraćajni prolaz između Kotora i Cetinja.
U Kotoru se povećao broj hotela, kafana i pivovara. U pivovari Laković svaki četvrtak svirala Vojna glazba, a u pivovari Račeta svake subote, u pivovari »Sarajevo« na Puč (alla fontana) tvornica sarajevskog piva bila je podigla ljetnu pozornicu, i šiljala pjevačice i plesačice i svaku večer se tu narod zabavljao. U nedjelju pred kafanom »Dojmi« od 11 do 1 sat koncerat Vojne glazbe, a u večer od 8 do 11 Građanske glazbe, naizmjenice sa drugim glazbama. Životne namirnice bile su niske cijene, da se moglo dobiti hranu u najprvi hotel za 30 kruna mjesečno. Kotor se je tada podigao i bio na glasu radi raznovrsnih zabava, opernih koncerata poznate vrijedne Građanske glazbe, i izleti. U pokladno doba svake nedjelje maškarani Veljun u kafani »Dojmi«, Restauraciji Valtelini i u Jadranskoj kafani. Osobito nezaboravni zadnji dan poklada. Triestinci koji su služili tri godine u vojsku, prozvali su ga »Cattaro per i suoi divertimenti é una piccola Parigi /Mali Pariz/«, a Bečani »Cattaro das kleine Wien /Mali Beč/«. Tako bi i strani i svoj narod u njemu živio u najvišem raspoloženju i zadovoljstvu. Činovnici koji bi dobili premještaj pravili bi molbu da i unaprijed u njemu ostanu, a ako bi otišao opet do par godina bi se u njega povratio. Gdjegod bi se Kotoranin našao, a trefio se s onim koji je u Kotoru živio, odma bi se spomenuo na one vesele dane što je sproveo u Kotor. To se meni dogodilo u Trst i Zagreb, te su me bili opkolili i informirali se za neke građane i za kotorski život. Ko bi otišao ća iz Kotora, odnio bi sa sobom lijepu uspomenu.
Kotor je tada imao 4.000 stanovnika, bio je jedan familijarni gradić i privlačio sve, jer je u njemu živjela kultura i gostoljubivost prema strancima, za dočekati i otpratiti. U ono doba ni jedan izlet nije došao na kotorsko pristanište da ih glazba nije dočekala, pak bili izletnici naši ili inostrani, zato je svako Kotor simpatizirao. Ovo životno raspoloženje je trajalo od 1890. do 1914.godine, kada je Austrija zaratila, pala je tada crnogorska granica koja je bila Kotoru od pomoći. Diglo se nekoliko ureda, smanjio se broj činovnika i vojske. Onaj broj parobroda nije dolazio, a od četiri glazbe spali smo na jednu. Nestala je ona vesela mladost koja se znala zabaviti i razveseliti građanstvo. Otišlo je iz Kotora preko 50 obitelji, a naselili se tuđi. Broj stanovnika je pao na 2.700. Kotor je počeo da gubi onaj veseli život, pak smo se povratili na ovo prvašnje doba. Ali, sa vremenom se počeo opet penjati, ali nikad više onako, jer sadašnji naraštaj nije u duhu patriot za svoj rodni kraj.
Što se tiše građevina nije ništa napredovao prama drugim gradovima. U gradu, na položaje gdje su obstojale male kuće, podigle su sljedeće palače: Ribica, Radić, Machin, Čučak, Stefanović, Komanda mjesta, Tomičić, Matković, Meneghello, i deset malih kuća povećale. Izvan grada pak, na desnoj i lijevoj strani grada 4 nove kuće i to kroz vrijeme od 70 godina, niti jedna na godinu. Drugi gradovi, osobito Dubrovnik, kroz 40 godina ogradili su između kuća i vila preko 3.000, to bi bilo 175 na godinu. Ali oni ne idu u tuđe gradove da grade i da kupuju kuće, jer su patrioti za svoj grad i drže se svoga kraja, a Kotorani koji su stekli blago u svom rodnom gradu, idu u tuđe gradove i tamo kupuju i grade i odseljavaju se iz svoga kraja. Kotorani su se raselili po raznim gradovima i najmanje ih ima u Kotor, a tuđi otimaju svoje mjesto. Tada se tuže da u Općinu kotorsku nema Kotorana, pak tako mora i da ide kada je većina tuđeg naseljenog naroda, a manjina Kotorana gubi od većine. I po takvim patriotima mora da tuđi zapovijeda gradom. To ostaje kritika na onim istim Kotoranima koji ne haju za svoj rodni kraj, pak mora da Kotor propadne."

Romeo Fiorelli