"...Išli smo do vrha brda koje predstavlja poslednju i najvišu granicu tvrđave, oko 400 stopa iznad nivoa mora. Ovdje se, kao u bajci, prvo brdo koje je izgledalo kao dio onog iznad njega, što se oslanja na Crnu Goru, odjednom odvaja. Ova kolosalna stijena, ili odvojeno brdo, otpozadi je strmo odsječeno te se stvara strmi ambis od kojega podilaze žmarci i stvara vrtoglavica svakome ko bi pogledao odozgo prema dolje. U podnožju ove provalije nalazi se selo Špiljari od oko dvadeset familija, koje je nesrećno smješteno, pošto ispred sebe ima jedan moćan zid, a sa druge strane je u očajnom položaju, jer se nalazi na dohvatu Crnogoraca, kojima su se znali suprostaviti sa mnogo hrabrosti.
Posmatrajući sa ovog vrha dolje položeni bazen, male barke koje su se veslanjem kretale po luci izgledale su kao brojni vodeni pauci (Hydrachne), što se sa raširenim nogama otiskuju naprijed i ostavljaju tragove na površini bare ili jezera.
Kada smo sišli, naišli smo u gradu na okupljene sve šefove komuna i gradova iz ove administrativne uprave u oblasti. Bili su svečano obučeni u nacionalnu nošnju, sa mušketom, pištoljem i handžarom (kratak turski nož). Oružje je u svemu odgovaralo njihovom načinu odijevanja, bilo je odabrano i bogato ukrašeno ručiocima u srebru.
Lokalne vlasti su ih predstavile kralju koji se udostojio da ih primi i da im se obrati riječima o njihovoj odjeći, njihovom oružju, običajima i dr.
Nekolike žene iz ove oblasti , obučene u njihove raznovrsne nošnje, takođe su bile predstavljene prisutnom kralju.
Starješine gradova postojile su se na pijaci ispred kuće oblasnog kapetana. Izveli su vojnu vježbu sopstvenim puškama uz komandu na slovenskom jeziku. Kralj je stajao na terasi iste kuće i sa zadovoljstvom posmatrao njihove različite manevre. Zatim su odložili puške i započeli jednu svoju nacionalnu igru, pri čemu su pokazali veliku vještinu i okretnost. Poslije je kralj posjetio crnogorski pazar smješten na jednom trgu van grada, kraj takozvane Porta fiumera. Tu se tri puta nedjeljno održava pazar i to utorkom, četvrtkom i subotom.
Na ovaj pazar i ljudi i žene, bez razlike, donosili su svoju robu koja se sastojala od: drva za ogrijev, jaja, pršute, masti, slanine, kastradine (meso od uškopljenog brava soljeno i dimljeno kojim se trguje u Trstu, Veneciji i drugdje, a traženo je i od mornara i ribara), kupusa, zečeva, jarebica, drugih ptica i divljači, loja, meda, voska, pastrmke iz njihovih jezera, ukljeva (scoranze) (mala riba soljena i dimljena, gotovo slična sardeli), krtole, listova ruja (Rhus cotinus)  za štavljenje, razne kože, vune, sira i drugog. Pazar je bio dobro snadbjeven i posjećen. Primijetio sam u velikom broju žene, koje su pokazivale odlučnost i odgovarale su bez zbunjenosti. Ženama je bez ograničenja dozvoljen pristup u grad, a muškarcima, naprotiv, samo u određenom broju i tek nakon što bi na pazaru odložili svoje oružje."
(1838.g.)