BRANKO MOMČILOVIĆ-BRITANSKI PUTNICI O NAŠIM KRAJEVIMA U XIX VIJEKU

"...Od Herceg-Novog na ulazu, do Kotora na kraju, duž cijelog zaliva rasuta su sela i usamljene vile koje se uzdižu pored samog mora. Bogati vinogradi, limunjaci i maslinjaci uzdižu se strmo do znatne visine iznad vegetacione linije, ogromne gole stijene dižu se naglo i vrtoglavo do alpinske visine, dok se s one strane kopna ne završe crnogorskim vrhovima.
U podneblju, koje preko Jadrana gleda na blage obale Apulije, jesen je lako stavila svoj otisak na padine okolnih planina: žuta boja strmih šuma počela je da se miješa sa tamnozelenim maslinama. Boka više nije bila u veselom zelenilu, već, kao dobro očuvana ljepotica, u svoj prijatnosti rane jeseni, dok je grimiz vedrog sunčanog smiraja zaodijevao njene najogoljelije vrhove svojom ublaženom blistavošću. Na pola puta do Kotora (jer prolaz je dug i vijugav) zaliv se sužava na malo više no što je Đerdap na Dunavu, i brod sječe između litica da bi ponovo ušao u širok bazen. Kako se parobrod brzo kretao po mirnoj, kopnom opkoljenoj vodi, svi su izišli na palubu da vide novu promjenu čarobne panorame. S vremena na vrijeme je pucanj, ispaljen sa nekog rta ili iz ribarskog seoceta, odavao društvo strijelaca pri gađanju, neka tužna Belinijeva melodija, koju je izvodila grupa svirača, razlegla se vodom umilno odgovarajući na daleki izazov.
Bila je noć kad smo bacili kotvu pred Kotorom, planinski oblici su se slabo nazirali, ali dovoljno da mi pokažu da sam na dnu nekakvog kotla. Svjetlosti su treperile na prozorima grada, odbljesci buktinja na pristaništu odražavali su se na vodi dugim prugama drhtavo žute boje. Buka čamaca dolazila je s lijeve strane broda; a paluba, prepuna čamaca za iskrcavanje, pružala je prizor prilično turobne novine. Pri iskrcavanju , carinici su pažljivo pregledali moj prtljag, pošto sam dolazio sa ostrvlja; zgoda koju njihove obale pružaju krijumčarima je izgovor za iznimnu strogost u kopnenim lukama..."

...Ali moji izgledi kad sam ostavio Korčulu nisu bili mnogo veseli: žetva u Crnoj Gori 1846. godine strašno je podbacila; narod je umirao od gladi; Vladika, čiji je autoritet obično bio suveren u održavanju reda, bio je odsutan, u Beču, da pribavi sredstva za kupovinu žita, i, uprkos naporima njegovog izaslanika, grupe od sto i pedeset naoružanih ljudi svake noći su vršile upade na austrijsku teritoriju i pljačkale vile bogatih Bokelja, bivših brodskih kapetana. Svaki parobrod je nosio trupe naoružanih ljudi da očiste granicu; a meni su ozbiljno savjetovali da se okanim Crne Gore do mirnijih vremena; ali kako je mogućno da nikad više ne budem tako blizu nje, a lično iskustvo u Otomanskom carstvu mi je pokazalo da se opasnost posjećivanja nemirnih oblasti pokazivala uvijek varljiva, odlučio sam da krenem.
Jednog svijetlog sunčanog popodneva prvih dana decembra, parobrod je uplovio u Boku, a svaki pedalj palube bio je pokriven naoružanim ljudima. Pri pogledu na ovaj zaliv, tako čuvem po svojoj prirodnoj ljepoti, dugogodišnja želja bila je ispunjena. Stigavši u Kotor Kazoti je dao oduška ushićenju na svoj tihi način: "Kako je divan prizor bodopad na Krki! Kako je veličanstvena građevina katedrala u Šibeniku!" A onda , poslije dugog nabrajanja, dodaje: "Ali je najljepši od svega Kotorski zaliv".

A.A.PATON
Highland and Islands of the Adriatic (1849.)