Mladi sljedbenici bokeljske tradicije i kulture
Bokeška škrinja
Stihovi pjesama koje su posvećene Boki Kotorskoj, ili su za nju tematski vezane.
Boka Kotorska u stihovima
Frano Alfirević
Aleksa Šantić
BOKA
Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom k'o od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svetlija si od njenog đerdana.
Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jednom da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.
I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi,
Pa jednoga dana, kad se Gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode,
I sa tvojih ruku padnu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda
I da s tobom slavim dan zlatne slobode.
Aleksa Šantić (1868-1924)
BOKA
Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
i tako tiho ko na kraju svijeta.
Brda nad morem što je vječno bez kreta
u strašnoj goloti čuvaju njegov san.
Ljepotom iskonskom tu duh je okovan
da želje izgubi ko anahoreta
i budi mutno kroz stoljeća prokleta.
Taj večernji kraj je ko veliki samostan.
Zaboravljen se crni lik starinskog broda.
Zalazi sunce na gori nedalekoj,
krvavo kao u davnoj bici nekoj.
A kad se oglase zvona preko voda,
čini se: duše preplašene od noći
zovu se, plačuć, u velikoj samoći.
Frano Alfirević (1903 - 1956)
BOKA KOTORSKA U PJESMI I SLICI-Vicko Nikolić
Moj zavičaj
Otiš´o sam davno u daleki svijet,
Ostavio Boku, moj najljepši cvijet.
Svo moje djetinjstvo, mladost moja sva
Ostala je tamo gdje sam rođen ja.
Moja mila Boko, trebam te ja
Kao dijete majku, trudan putnik san,
Kao žedan vodu što traži svud,
Bez tebe je Boko živjet uzalud.
Sva bogatstva svijeta i ljepote sve
Ne mogu zamijenit´ tvoje čari te,
Ništa nije ljepše, draže srcu mom,
Od mog rodnog kraja, zavičaja mog.
Moja mila Boko, trebam te ja
Kao dijete majku, trudan putnik san,
Kao žedan vodu što traži svud,
Bez tebe je Boko živjet uzalud.
Vicko Nikolić
Vraćam se tebi Boko moja
Mnogim sam morima plovio ja,
Obiš´o zemlje mnoge,
Al´ ljepšeg kraja vidio nisam
Do moje mile Boke.
Vraćam se tebi Boko moja
Ti rodni kraju moj,
Jer ti si meni k´o svaka majka
Najdraža u srcu mom.
Vraćam se tebi Boko moja
Voljeni dome moj,
Jer ti si meni kó majka mila
Jedina na svijetu tom.
Najljepši biseru Jadrana mog
Raju na zemlji ovoj,
Još samo malo i ja ću biti
U zagrljaju tvom.
Vicko Nikolić
REKLI SU O BOKI
PISCI I PUTOPISCI O BOKI KOTORSKOJ
O Boki- Frano Alfirević
Krajevi kao i bića imaju dušu kojom su nam bliži ili dalji, a usred ove prirode, gdje nam se čini da smo se vratili u prve dane zemlje, samo čovjek koji žudi za najdubljom samoćom može da se osjeti potpuno blizak toj beskrajnoj melankoliji.
“Boka Kotorska, kao rijetko koji kraj jadranskog primorja, čuva na čitavoj svojoj teritoriji ostatke ljudske civilizacije i kulture iz raznih epoha istorijskog bitisanja. Ovim krajevima, odzvanjala je pjesma jasne i elegantne riječi sa vizantijskih spomenika, ozarivao nas sjaj umilnog lica sa srpske freske, oduševljavao nas proizvod mletačke kičice i eho njihovih orgulja i zvona”
Maksim Zloković
MOJIM PEROM BOKI NA DAR
Alkima u mom gradu
Minuli vjekovi, bedemima starim, mirno počivaju, dok nevidljive sjene sa stijena pestingradskih zlatni prah nad gradom rasipaju. Pričaju vile legende stare, čuvaju skrivene tajne, na kamenu vječnom što pod nebom ustrajno dane broji.
Vila Alkima, Viline dvore otvara i zvonkim glasom pjesmu svojom, na počinak grad priziva.
Nad usnulim gradom, vile pjesmom duše miluju, a ljepotu čarobnu samo kamenu nijemom otkrivaju dok lica zanosna Škurdom umivaju.
Igraju vile kolo raskošno, omamljujućim plesom nebu se privijaju, čarobnim glasom ljubav prizivaju.
A u svanuće, pred zvonicima što jutro oglašavaju, Vilini dvori vrata zatvaraju i dok tmina pred zorom uzmiče, vile pećinama zanosnu ljepotu skrivaju.
I nižu se koraci pločnicima grada, nižu se vjekovi, dani i noći, nižu se ljeta, zime, ljudi i godine. Odjeva Kotor nova odijela, igraju vile svoja kola zanosna, umiva Škurda lica njihova, a Boka mirom ljude dariva...
Peraško jutro
Svakog jutra u mom mjestu muzika se čuje,
more šumi, ribar pjeva ribe dovikuje.
Dok se mreža barci vuče, galeb spremno čeka,
da za njega preostane sitna riba neka.
Stari ribar sporo vesla dok talasi tuku,
gleda s rukom na vrh čela malu mirnu luku.
A u luci unuk čeka da pomogne djedu,
Ponosan je mali unuk na tu glavu sijedu...
MUZIČKO POETSKI PROGRAM-BOKI U ČAST
BOKA
Ulazimo šutke u njezin tamni dan,
i tako je tiho ko na kraju svijeta.
Brda nad morem što je vječno bez kreta
u strašnoj goloti čuvaju njegov san.
Ljepotom iskonskom tu duh je okovan,
da želje izgubi ko anahoreta,
i bludi mutno kroz stoljeća prokleta.
Taj večernji kraj je ko velik samostan...
